Zovem se Elvir, imam 34 godine, iz Zenice sam, razveden, otac dvoje malodobne djece školskog uzrasta. U brak sam stupio 1997.g, moja kečerka je rođena u julu 1999 a sin u decembru 2000.g. Moja bivša supruga imala je težak drugi porod te je zbog stanovitih problema morala boraviti 42 dana u bolnici sa bebom. Sve to vrijeme ja sam osim da sam živjeo život čovjeka ispunjenog strahom i zabrinutošću kako za suprugu tako i za bebu, radio i brinuo se o našoj kčrekici. Hvala svim onim koji su mi u tom pomogli na način da su moju kčerku od 17 mjeseci bili spremni pripaziti na par sati dok sam ja načešće u dvije smijene (2x4h) odlazio na posao i vračao se da je nahranim i presvučem.

Po izlasku iz bolnice, nekih par mjeseci sve je bilo u redu, no međutim moja bivša supruga iz dana u dan postaje sve više nezadovoljna, insistira na našem preseljenju u njen rodni grad (bila je raseljeno lice zbog ratnih dejstava u periodu '92-'95), da živimo s njenim roditeljima. Ja sam bio stambeno situiran, imao sam relativno dobr plaćen posao tako da mi se ta ideja činila u najmanju ruku smiješnom..., napustiti posao, svoju kuću i ići živjeti u drugi grad, bez posla, bez stana (ponuđen nam je devastiran sprat kuće njenih roditelja). U početku sam mislio da moja bivša samnom zbija neslane šale, no međutim bila je ozbiljna i ja sam jedan put rekao definitivno NE i da uopšte ne želim razmišljati o tom. Na neko vrijeme situacija se smirila. Počele su tajne posjete njenih rodotelja i ohrabrivanje i bodrenje njenih ideja. Jedan dan (Subota, 31.03.2001) me nazvala na posao oko poden i zamolila da je odvezem njenim jer je iskrslo nešto hitno. Ne razmišljajući da ona može postupiti na način da me nakon dva dana ucjenjuje ja sam je odvezao njenima oko 15:00h i vratio se na posao. Kao što rekoh već naprijed, nakon dva dana tj. 02.04.2001 poćela me ucjenjivati preko djece. Dakle, nazovimo to majka, upotrijebila je prvi put našu djecu kao „sredstvo“ za pregovore i ostvarenje vlastitih ciljeva.

Nisam mogao vjerovati da mi se to dešava, da to radi (jer smatrao sam je zrelom) zrela osoba koja je starija bila od mene 2g., i što radi meni a što radi našoj djeci?

Započeli su dugi telefonski pregovori..., dan za danom se nizao. Već treći dan od njihovog odlaska ja sam otišao do kuće njenih rodotelja i pokušao kontaktirati s njom (njima) i našom djecom, ali vrata kuće a i dvorišta bila su zaključana, i tako se ponavljalo svaki put kada sam dolazio. Bio sam uporan i nisam odustajao, pa nekada moraju izići iz kuće ili se kući vratiti ako zaista nisu tu. Problem je bio da nisam mogao nikako prići njihovoj kući neprimječen. Nakon dvije sedmice uspio sam razgovarati sa bivšom suprugom ali bezuspješno.... stavovi su bili isti – ostajemo ovdje a ako želiš dođi živjeti sa nama. Na trenutak se odobrovoljila i pustila našu djecu da provedu vikend samnom. To se desilo tri puta, odnosno zadnji put u periodu od 15. do 17. juna 2001. godine. Od tada, pa sve do dana današnjeg 09.februara svoju djecu nisam vidjeo a to je ukupno 2.754 dana.

Sve te godine ja bezuspješno pokušavam kod nadležnih institucija „Centara za socijalni rad“, moje općine i općine na kojoj borave naša djeca iznaći način da vidim svoju djecu, a za uzvrat dobijam nova i nova rješenja, žalim se, i pokušavam svoju djecu vidjeti bar na dvorištu njene porodične kuće. Da se to nebi desilo, dvorište sa pristupne strane su ogradili drvenom ogradom u visini od 2.5m na udaljenosti od 40m sa pristupnih mjesta. Redovno sam prema odredbama rješenja Centara za socijalni rad odlazio po svoju djecu, prijavljivao i odjavljivao se uredno u PU njene općine ali nikada ništa. Moram pomenuti da su mi uposlenici Policijske uprave njene općine ponudili posredovanje pri uspostavi kontakta na što sam ja u prvom trenutku pristao ali nakon razgovora sa nadležnim lice PU on me savjetovao da prije nego što pred moju djecu dođem sa uniformisanim licima kontaktiram dječijeg psihologa i saslušam njegovo mišljenje. To sam i učinio, otišao sam i potražio savjete od socijalnog radnika, te dječijeg psihologa (psihologa muškarca i psihologinje žene, jer sam želio uporediti njihova mišljenja kako bih razbio predrasude pristrasnosti spolu odnosno viđenje psihologa iz perspektive oca a psihologinje iz perspektive majke) i oba psihologa, postupajuči po kodeksu iznijela su skoro da identično viđenje i savjet u datoj situaciji te mi savjetovali da „ni po koju cijenu ne izlažem vlastitu djecu mogučoj traumi na uniformisana lica, da potražim podršku PU u civilnom licu, ili u krajnjem slučaju putem nadležnih institucija ostvarim svoja prava a do tada DA TRPIM“ i evo ja trpim 2.754 dana i neznam koliko ću još izdržati. Čovjeku dolaze u misli razne stvari, pa i naj gore, a pogotovo kada moja bivša supruga putem institucija suda u centra za socijalni rad a i privatno provocira i izaziva sukob.

Djeca su već školskog uzrasta, ja sam pokušavao da ih viđam i u školi, regularno, uz odobrenje socijalnog radnika, uprave škole i uz zahtjev da se prije eventualnog susreta mojoj djeci blagovremeno obrati stručno live (pedagog, socijalni radnik, psiholog) te ih pripremi na susret da nebih svojom naglom pojavom srušio njihov svijet jer prema informacijama iz škole moja djeca neznaju da postojim, raspolažu informacijama da sam stradao u ratu ili saobračajnoj nesreči. U momentima kada je trebalo doći do susreta u školi moja djeca nisu dolazila u školu jer ih moja bivša supruga nije slala u školu taj dan a ni 5 dana poslije (jer sam ja dolazio ukupno 6 dana). Tom prilikom sam od uprave škole usmeno zamoljen da se ne približavam školi kako nebi bili prinuđeni pozivati policiju.

Svoje obaveze uzdržavanja ispunjavam redovno prema sudskom riješenju, imao sam kratku pauzu u izdržavanju zbog gubitka posla ali sam odmah kada sam bio u prilici nadoknadio periodično zaostak, povodom svakog praznika vjerskog, opčeg, rođendana dodatno šaljem svojoj djeci novac, novac zato jer u navrata (rođendani, nova godina, kretanje u školu) kada sam upućivao robne pakete (pokloni, odječa, obuča, školski pribor) sve je bilo vraćeno na moju adresu tako da nakon 4-5 pokušaja to više ne činim nego pošaljem dodatni novac kojim moja bivša plača advokate koji me proganjaju svaki mjesec ili dva nova tužba. Neznam šta više da radim, na rubu sam strpljenja u svakom smislu.