Poštovani gdine,-Morgan

Svako pitanje koje ste postavili ima svoj odgovor-evo ja recimo nikada nisam došla u situaciju da roditeljima bilo ocu bilo majci ne skrenem prije svega pažnju na njihove obaveze kao roditelja, bezbroj puta sam bila u situaciji da majke i pred partnerom i nasamo upozorim na ponašanje koje nije prihvatljivo, isto tako i očeve. Svaki poziitvan gest roditelja pohvalim i motivišem da se tako i nastavi. Bezbroj puta sam bila u situaciji da partnerima u postupku skrenem pažnju na kontaktiranje sa djecom. Čak se sjećam i kad sam god ponudila da kontakti ne budu limitirani uvijek se desi da jedan od roditelja ne prihvati takav prijedlog. S druge strane, trebate znati da kada u presudi o razvodu braka stoji određeno dan, mjesto i vrijeme održavanja ličnih kontakta roditelja sa kojim djeca ne žive, to se navodi isključivo da bi imali određene termine u kojim nesmetano možete viđati dijete, ali ni u kom slučaju ne znači da djecu ne viđate češće.Na te stvari ja izričito polažem pažnju u svom radu i prije nego se postupak posredovanja okonča obavezno upoznam oba roditelja o tome, navodim i primjer, kažem partnerima koliko je važna njihova međusobna komunikacija kao roditelja iz više razloga- npr. dogodiće se da roditelj s kojim dijete živi iz opravdanih razloga nije u mogućnosti brinuti o djeci, pa će drugi roditelj s kojim dijete ne živi preuzeti istu i mimo dogovora o terminima kontaktiranja, dalje. obavezno skrećem pažnju da roditelj s kojim dijete živi o svemu mora upoznati drugog roditelja (bolest, škola i sve što je vezano za dijete).

Kada sam rekla da bi i mi voljeli mijenjati Zakon u nekim segmentima, mislila sam prije svega na diskriminaciju, odnosno neravnopravnost spolova.Npr. čl.Porodičnog zakona kaže da muškarac ne može podnijeti zahtjev za razvod braka dok dijete ne navrši tri godine života-što u prevodu znači da žena može, a muškarac mora čekati za to vrijeme da riješi svoj status i takvih je primjera mnogo gdje su muškarci ugroženi i ispada da su samovoljno u tom periodu napustili bračnu zajednicu, a ustvari napustili su je zbog nemogućnosti zajedničkog življenja.

Želi istaći i slijedeće, a to je da Sud može da ne prihvati mišljenje Centra za socijalni rad ako ocijeni situaciju drugačije kada su stranke u postupku, oni su veći organ od nas, mi dajemo mišljenje a sud presudu, što znači da ne polazimo od toga u mišljenju da navedemo da NEŠTO TREBA I DA SE MORA URADITI TAKO I TAKO, nego samo dajemo mišljenje na osnovu onoga što smo ustanovili, a to je u tom momentu činjenično stanje, koje se nakon našeg dijela posla dakako može promijeniti, e za te stvari nadležan je Sud.

Poštovani Morgane, iskreno mi je žao zaista zbog svega što ste prošli i ja dobro znam koliko je spor sistem u našoj državi. Želim da mi vjerujete u ono što sam istakla za iskustvo iz prakse i da vam skrenem pažnju da vas kao odraslog čovjeka niko ni na šta ne može natjerati ako vi na to ne pristanete, zato budite uporni. Ne bih dalje komentarisala Vaš slučaj iz samo jednog razloga, a to je što ne znam drugu stranu priče-na taj način mi pristupamo u svom poslu.

Ja sam svoj poziv prihvatila s ljubavlju i željom da pomažem onima kojima je pomoć potrebna. U svom poslu spremna sam i život dati ako jedan mali život mogu spasiti i to je moja motivacija.

Ja pripadam generaciji socijalnih radnika koji su odrastali bez predrasuda i to primjenjujemo u svom poslu. Naš posao jeste težak, jer osam sati, pa i više nastojimo pomoći u rješavanju određenih problema i nije nam teško, naprotiv najsretniji smo kada naš rad ima efekta.

Ovim putem bih vam predložila da animirate i one očeve koji imaju pozitivna iskustva sa svojim bivšim suprugama i Centrima za socijalni rad.

Socijalni radnici nikada ne donose mišljenje sami nego zajedno sa stručnim timom, a vjerujem da ste vi o svem u tome i upoznati.

Puno sreće