IZVIJEŠĆE O RADU PRAVOBRANITELJA ZA DJECU ZA 2007. GODINU

"...došao sam po dijete u vrtić jer je prema rasporedu druženja bio moj susret s B. Na moje iznenađenje teta u vrtiću me obavijestila kako je B. ispisan iz vrtića prije tri dana i da je otputovao. Istog dana navečer od svoje bivše supruge dobivam SMS da se nalaze u Australiji gdje su odselili..."

Jedna od najbolnijih taktika koju roditelji primjenjuju tijekom razvoda ili nakon njega je uzeti dijete i odvesti ga u nepoznato. Takvi postupci mogu se opravdati dobrim razlozima, kao npr. bijeg od nasilnog roditelja, no otmica djeteta je najčešće manipulativni akt, igra moći koja povrjeđuje ne samo roditelja, koji je ostao bez djeteta, već i samo dijete. Kad se obiteljska zajednica raspadne, neki roditelji ne mogu se pomiriti s činjenicom da neće živjeti sa svojim djetetom ili da neće ravnopravno sudjelovati u životu djeteta. Drugi pak dobivanjem legalnog odobrenja da žive s djetetom žele prekinuti sve veze s drugim roditeljem, preuzeti kontrolu nad djetetovim životom i onemogućiti drugog roditelja da ravnopravno sudjeluje u životu djeteta. Poneki tada uzimaju zakon u svoje ruke i samovoljno uzimaju dijete bez dozvole drugog roditelja ili nadležnog tijela ili odvode dijete kako bi u roditeljskoj skrbi onemogućili drugog roditelja. Ako su pri tom roditelji državljani različitih država stvari se dodatno kompliciraju. Borba protiv protupravnog preseljenja i zadržavanja djece često je složen zadatak i kad se odvija unutar granica pojedine države. No, kad se radi o protupravnom preseljenju i zadržavanju djece u inozemstvu, slučajevi se dodatno kompliciraju.

Roditelji koji su se našli u ovakvim situacijama ukazuju na poteškoće koje im se čine kao nepremostiva prepreka. Tako ističu kako dijete bez ikakve kontrole i problema može prijeći državnu granicu ukoliko je u pratnji jednog od roditelja i ima urednu putovnicu.

Bez lociranja mjesta boravka djeteta, ukoliko je dijete odvedeno u nepoznatom pravcu, nema mogućnosti pokretanja postupka po Konvenciji o građansko-pravnim aspektima međunarodne otmice djeteta, a tjeralice u cilju otkrivanja boravka djeteta se navodno ne izdaju, budući da policija takve slučajeve ne tretira kao “pravu otmicu” djeteta uvažavajući okolnost da se dijete nalazi pod skrbi roditelja. Ulogu središnjeg tijela za postupanje po Konvenciji imaju Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi i Ministarstvo pravosuđa, što je neuobičajena praksa budući da je to, prema nama dostupnim podacima, uvijek jedno tijelo. Stoga smatramo neophodnim da Vlada RH svojom odlukom uspostavi jedno središnje tijelo za postupanje po ovoj Konvenciji. Postojanje dvaju središnjih tijela zbunjuje i druge države jer se kod depozitara ovakvih odluka provjerava, prilikom upućivanja zahtjeva za postupanje po Konvenciji prema RH, kojem središnjem tijelu je potrebno uputiti zahtjev, a podatak da su nadležna dva ministarstva stvara nedoumicu. U praksi se doduše uvriježilo da po ovoj vrsti zahtjeva postupa Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi. Nažalost, Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi kronično pati od nedovoljnog broja stručnjaka, ima aktualan problem prijevoda na strane jezike, a prema našim saznanjima nedovoljno pažnje se posvećuje i edukaciji iz ovog područja.

Značajan problem je i dugotrajnost postupka. Iako sudovi u pravilu brzo započinju postupak, sam postupak traje dulje od roka predviđenog Konvencijom. Kako odluka o povratku djeteta nije odluka o ocjeni podobnosti roditelja s kojim se dijete nalazi, dugotrajni sudski postupci nemaju opravdanja, a vrijeme radi za počinitelja.

Neujednačenost sudske prakse ukazuje kako pravosudna tijela nedovoljno pažnje posvećuju ovoj problematici pa se događaju situacije da sudovi različito postupaju u predmetnim slučajevima. Nažalost, neki sudovi ne znaju primijeniti Konvenciju, već povodom zahtjeva za povratak djeteta započinju postupak priznanja strane sudske odluke, odnosno kod nekih sudova zahtjevi stoje neopravdano dugo bez jasnog razloga. Značajan problem je i nesnalaženje u provođenju ovrhe te njezina neefikasnost. Naime, neki sudovi u odluci o povratku djeteta povjeravaju provedbu odluke policiji i središnjem tijelu, što smatramo neispravnim s obzirom na odredbe Ovršnog zakona.

Za povratak djeteta ključni faktori su: brzina, efikasnost, dobra koordinacija i međunarodno povezivanje policijskih organizacija, interpola, ureda za traženje djece i središnjih državnih tijela. Upravo je to istaknuto i na međunarodnom seminaru na temu “Povjeravanje djece i moguće posljedice - međunarodni aspekti” održanom u Beogradu kao dio projekta dodatne edukacije za pravnike iz zemalja bivše Jugoslavije, s ciljem razmjene iskustava i uspostave međusobne suradnje na rješavanju obiteljskopravne problematike u slučajevima s međunarodnim elementima. Kao poseban problem je istaknuta neefikasnost Konvencije o građanskopravnim aspektima međunarodne otmice djece prilikom njezina provođenja u konkretnim slučajevima, osobito u slučajevima ostvarivanja prava na susrete i druženja.

Iako su sve države potpisnice dužne postupati po Konvenciji i međusobno surađivati, one to na razne načine opstruiraju te dolazi do proteka vremena i nemogućnosti primjene Konvencije. Upitno je može li činjenica da je dijete nekoliko godina s roditeljem koji ga je oteo i da se dijete priviklo na tu situaciju, biti osnova za odbijanje zahtjeva za povratak djeteta u zemlju iz koje je odvedeno.

Praćenjem primjene Konvencije došlo se do saznanja da su u 70% slučajeva otmičari djece majke, iako se u javnosti stvara pogrešna slika da su to u većini slučajeva očevi djece. U 68% slučajeva otmičari djece su upravo roditelji koji su skrbili o djetetu, a koji, da bi spriječili ostvarivanje roditeljske skrbi drugog roditelja, pribjegavaju preseljenju u državu svog državljanstva. Ovakve situacije iznenađujuće su za kreatore Konvencije te se postavlja pitanje je li u tim slučajevima u djetetovom interesu brzo vraćanje, budući da su u tom slučaju moguće situacije da se dijete vraća onom roditelju koji nije živio s djetetom niti ostvarivao roditeljsku skrb, a ostao je u zemlji stalnog boravka djeteta. U tim slučajevima najbolje rješenje je da se s djetetom vrati i onaj roditelj s kojim dijete živi tako da sud može odlučiti o daljoj roditeljskoj skrbi u tim izmijenjenim okolnostima. Kao najveći problem uočeno je nepovjerenje u institucije druge države pod čiju jurisdikciju se dijete vraća (“o našem djetetu ćemo odlučivati mi, a ne netko drugi”) uslijed čega dolazi do odugovlačenja pa i opstrukcije postupka.

Jedan od načina poboljšanja primjene Konvencije vidi se u osiguranju specijalizacije stručnjaka za ovo područje, te koncentracija odlučivanja na manji broj sudova. Sve to ukazuje na potrebu kvalitetne stručne edukacije kako bi se sudska praksa ujednačila te sudovi efikasno postupali u predmetnim slučajevima. Nužnim se smatra donošenje provedbenih propisa kojima bi se regulirala postupanja svih nadležnih tijela, utvrdile sankcije za neprimjenu Konvencije te uspostavila međusobna suradnja radi omogućavanja brže i kvalitetnije primjene Konvencije.

Kako bi se roditeljima koji su se našli u situaciji odvođenja djeteta pomoglo, potrebno je na web stranicama Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi dati kvalitetne informacije o postupku sa svim bitnim podacima i uputama (svojevrsni priručnik o postupanju) na hrvatskom i engleskom jeziku. Također bi trebalo omogućiti koncentriranje slučajeva povratka djeteta na ograničeni broj sudova, čime bi se pospješilo žurno rješavanje sudskog postupka. Naime, kumulacija iskustava od strane sudaca, koji su uključeni u te postupke, dovodi do razvijanja međusobnog povjerenja među sucima i vlastima unutar različitih pravnih sustava, postizanja visokog stupnja interdisciplinarnog razumijevanja ciljeva Konvencije, pogotovu razumijevanja razlike između spora po Konvenciji i sudskog spora oko ostvarivanja roditeljske skrbi, čime bi se pridonijelo sprečavanju odgode i većoj dosljednosti sudaca u prakticiranju Konvencije. Također je važno osigurati pravosudnu obuku ili informiranje za sve suce uključene u haške sudske postupke. Slučajevima povratka djece treba dati prednost u rješavanju te odluke donositi u roku propisanom Konvencijom, a po mogućnosti i ranije.

U cilju skraćivanja trajanja sudskog postupka potrebno je dosljedna primjena čl. 14. i 15.

Konvencije (primjena stranog prava, sudskih ili upravnih odluka bez obzira na službeno priznanje te izjave nadležnih tijela strane države o nezakonitom odvođenju, npr. ovlastiti naše središnje tijelo, da izdaje takve potvrde), koristiti pisane dokaze umjesto usmenih saslušanja te nastojati ne inzistirati na osobnom pojavljivanju podnositelja molbe, kako ne bi dolazilo do odgoda; skratiti rokove za žalbu uz točno navođenja posljedica ulaganja žalbe. Kod izvršenja odluke treba pojačati efikasnost (mehanizmi nepoštivanja suda, novčane i zatvorske kazne), mogućnost izdavanja naloga za otkrivanje mjesta na kojem se dijete nalazi, izdavanje naloga za traženje djeteta i proširenje uloge državnog odvjetnika. Kako bi se na samom početku minimalizirala odgoda u otkrivanju boravišta djeteta, provedbene odredbe trebale bi sadržavati odredbe koje sucima daju široke ovlasti u lociranju djeteta. Novouspostavljenim privremenim mjerama treba zaštititi dobrobit djeteta, prije donošenja odluke o povratku ili eventualno spriječiti bijeg roditelja s djetetom, smjestiti dijete u sigurnu kuću te, prema potrebi, izdati nalog za zadržavanje djeteta na području svoje teritorijalne nadležnosti.

Iz svega navedenog, kako bi se adekvatno zaštitila prava djece koja se nađu u ovakvim situacijama, podržavamo donošenje zakona o provedbi Konvencije o građanskopravnim aspektima međunarodne otmice djece.

IZVOR: PRAVOBRANITELJA ZA DJECU (Hrvatska)
Dowload PDF