Piše: Ena

Ja sam dijete razvedenih oditelja. Zivim sa majkom. Otac mi mjesecno salje alimentaciju od koje sebi ne mogu ni tene kupiti, a kamoli nesto vise. Roditelji su mi razvedeni od moje 4. godine i fakticki nikad nisam zivjela sa ocem (sad mi je 17 god.).

Mama mi od malih nogu govori da me otac voli, postuje, cijeni i da sam dijete ljubavi. I to me nervira, zato sto se NIKADA nisam osjecala voljenom od strane njega i mislim da je to samo "suplja". Cak sam se par puta izderala na mamu govoreci joj da mi je dosta njenih lazi u vezi oca...ako me voli nek mi to pokaze...a ne da me nazove mjesec dana nakon mog rodjendana da mi ga cestita...ili da ga ona mora zvati dok ja spavam da mu kaze:"Nazovi je, danas joj je rodjendan."

Ne mislim da su svi ocevi isti...a ni majke... Ima izuzetaka kao i uvijek. Moje iskustvo s ocem je grozno i ja ga ne volim!!! A ne volim ga samo radi nejgovih postupaka... Nikada me nije smatrao dijelom svoje obitelji. Sada ima novu zenu i djecu. Ja nikada nisam tu pripadala. Uvijek sam bila i bicu visak. Kad god sam pokusala razgovarati s njim ili je bio suvise umoran ili se izderao na mene po principu:"Nemoj pokazivati emocije!Ne interesuju me!"... Odustala sam od njega, jer imam MAMU koja mi pomaze i tu je za mene.

I svaka cast ocevima koji se bore za svoju djecu... Samo tako nastavite... Nikad ne odustajte!!!

S postovanjem...

Ena