Piše: Goran Cipar

Obitelski zakon članak 99: "Roditelji bez obzira žive li zajedno ili odvojeno, ravnopravno, zajednički sporazumno skrbe o djetetu, osim ako je ovim Zakonom drukčije određeno."

Pitam se zašto je «ovim Zakonom» u RH, u pravilu, drukčije određeno?!

"Samo jedan roditelj skrbi o djetetu ako je drugi umro, proglašen umrlim, lišen roditeljske skrbi, lišen potpuno poslovne sposobnosti, djelomice lišen poslovne sposobnosti u odnosu na roditeljsku skrb ili je spriječen."

Pitam se zašto czSS u RH, u pravilu, dodjeli skrb samo majci, ili joj dopušta da to tako tumači?!

Iako sam se razveo od supruge, zakon mi i dalje dozvoljava da ravnopravno s majkom sudjelujem u životu djeteta. CzSS ima zakonsku mogučnost to ograničiti i u pravilu svojim mišljenjem ograničava moje pravo. Odluka suda je u pravilu da treba uvažiti mišljenje czSS-a?! czSS također koristi globalno poznatu, hrvatsku zakonsku korumpiranost i tromost te ne mora nikome obrazlagati svoje odluke. Ako se nekim čudom obrazloženje traži, ono u pravilu glasi: zbog najboljeg interesa djeteta.

Mislim da se s pravom pitam, temeljem kojih činjenica mi je czSS umanjila, a svojim nepostupanjem u skladu sa zakonom, povremeno i potpuno oduzela roditeljsku skrb. I ne samo da se pitam u mojem slučaju, nego se pitam za veliku večinu rastavljenih roditelja koji mi se ovih dana javljaju u udrugu.

Postoji mogučnost i da jednostavno različito tumačimo pojam skrbništvo.Ako to podrazumijeva obavezu da materijalno pomažem djetetu, onda sam ja svom sinu i skrbnik. Ako to podrazumjeva obavezu i pravo socijalne, emocinalne i psihološke angažiranosti u odgoju djeteta, onda djetetu ja nisam skrbnik. Ako je to kombinacija materijalnih, emocionalnih i drugih prava i obaveza onda sam ja djetetu djelomičan skrbnik, u dijelu koji se odnosi na materijalne obaveze!

Budući skrbništvo proizlazi iz sposobnosti, odnosno kompetencije, a kompetencija je osjetljivost da shvatimo djetetove potrebe i na njih adekvatno reagiramo, što zapravo znači da ovaj pojam uključuje i predispoziciju - sklonost, i konačni ishod aktivnosti – vještinu njenog obavljanja, otac može jednako uspješno kao i majka ispunjavati roditeljske uloge.Tim više se pitam, ako je zaključak czSS da smo jednako sposobni, kompetentni i motivirani roditelji, zašto u pravilu donosi odluku da je samo jedan roditelj (u pravilu majka) skrbnik.

U svrhu boljeg razumjevanja donosim 3 meni poznata oblika skrbništva:

Podijeljeno fizičko skrbništvo (joint physical custody) oblik skrbištva u kojem dijete provodi najmanje 1/3 vremena sa svakim roditeljem, nerijetko to doseže omjer 50/50.

Najmanje je zastupljeni oblik skrbništa u slučaju kad o skrbništvu odlučuje czSS ili sud, odnosno najzastupljeniji oblik ako se otac i majka sporazumno dogovore. Već ova činjenica pokazuje da je službeni stav institucija i zdravorazumski stav pojedinaca dijametralno suprotan. Dakle ukoliko se bivši supružnici tako dogovore, czSS će zanemariti najbolji interes djeteta na koji se pozivaju kada oni daju mišljenje i preporuku sudu????

Tim više je stvar čudna ako se zna za znanstvena istraživanja koja pokazuju slijedeće: Djeca koja odrastaju u podijeljenom fizičkom skrbništvu pokazuju podjednak i psihički i emocionalni razvoj kao djeca koja odrastaju u intaktnoj (nerazdvojenoj) obitelji !!!
(Bauserman, 2002.)U svim istraživanjima djeca pokazuju da su daleko najzadovoljnija ukoliko odrastaju u podijeljenom fizičkom skrbništvu što se pokazuje kao najbolji interes djeteta. (Fabricius, 2003.)

Istraživanja su demistificirala MIT o tome da podijeljeno fizičko skrbništvo može zbuniti dijete i unijeti konfuziju u shvačanju o svom primarnom životnom prostoru (domicilno mjesto). Upravo suprotno, djeca bez problema prihvaćaju činjenicu da imaju dva doma međutim vrlo jasno znaju definirati koji je od njih domicilni, čime se pokazalo da je potpuno kriva osnovna percepcija. (Bauserman, 2002.)

Demistificiran je i mit i percepcija o tome da podijeljeno fizičko skrbništvo može biti uzrokom povećanja sukoba i netrpeljivosti. Upravo suprotno, pokazano je da podijeljeno fizičko skrbništvo u konačnici povećava kooperativnu komunikaciju između roditelja, iako ne utječe ni na povečanje ili smanjenje neslaganja među njima. (Kelly, 2000; Bender, 1994.)

Jedini slučajevi u kojima podijeljeno fizičko skrbništvo nije preporučljivo jeste u ekstremnim situacijama, kad jedan od roditelja boluje od težih psihičkih bolesti te izrazitog nasilja u obitelji. (Vidljivo i da djeca ne bi trebala biti terapija!!)

Podijeljeno pravno skrbništvo (joint legal custody) oblik skrbništva u kojem oba roditelja u pravnom smislu ravnopravno sudjeluju u donošenju određenih odluka od interesa za dijete. U ovom obliku skrbništva dijete provodi više vremena s drugim roditeljem iako ne značajno više od onoga kojeg nalazimo kod skrbništva jednog roditelja.

Skrbništvo jednog roditelja (sole custody) oblik skrbništva u kojem dijete živi s jednim roditeljem a drugog viđa svaki drugi vikend, odnosno 4 dana mjesečno.

Naime u praksi, u RH primjenjuje se koktel upravo ova dva tipa skrbništva. Dakle iako je zakonom određeno da roditelji ravnopravno, zajednički i sporazumno skrbe o djetetu osim u iznimnim slučajevima, upravo su iznimni slučajevi u RH pravilo. Ravnopravno i zajedničko skrbništvo spriječen sam ostvariti jer matematički ne provodim ni približno jednako vremena s djetetom kao i majka. O sporazumnom odlučivanju nema ni govora zbog već spomenute korumpiranosti, lijenosti, najblaže rečeno nespremnosti institucija da kazne samovolju jednog roditelja.

Ne treba posebno naglašavati da su znanstvena istraživanja dokazala da je oblik skrbništva kakav u praksi, u RH, u pravilu preporučuju u czSS-u jedan od najznačajnijih prediktora poremečaja raspoloženja i tjeskobe (Kroes, Lancet 2003.).U takvom obliku skrbništva srednjoškolska djeca pokazuju značajno veći rizik problematičnog ponašanja; od bježanja od kuće, ranijih trudnoća, korištenja alkohola i droga, popuštanja u školi do potpunog napuštanja škole, značajne promjene u ponašanju te emocionalne probleme (McLanahan, 1999.), a mlađa djeca su sklonija nasilnom i delikventnom ponašanju (Hilton, 1998.).

Dolazim do zaključka da preporukom ovakvog tipa skrbništva zapravo «proizvodimo» nasilne i emocionalno invalidne osobe predodređene za nove raspadnute brakove i «proizvodnju» novih i novih nasilnika….

Problem je zasigurno komleksniji od ovoga, ali je dobrim dijelom predisponiran pogrešnim odlukama czSS-a…

Dijete prirodno treba ljubav oba roditelja u podjednakoj količini, a djete tu ljubav doživljava ponajprije kroz prizmu fizičke prisutnosti roditelja u njegovom životu!

Piše: Goran Cipar
Za: http://blog.vecernji.hr/ocevblog