Još jedan mit u koji vjeruju (ili žele da očevi vjeruju u njega) u Centrima za socijalni rad: dijete ne može da živi 50/50 između dva roditelja jer dijete mora da ima dom. Zakon kaže i i mi mislimo da se mora odrediti gdje će dijete živjeti a kako djetetu treba dom onda je u najboljem interesu djeteta da ostane u domu u kojem je do tada živjelo. Citiraju "psihologe" koji navodno kažu da djetetu treba stabilnost a to ne može imati ako nema dom i stalno prebivlište. A to je uglavnom kod majke jer očevi su ti koji odu, ostave porodicu i traže razvod. Žene nikad ne traže razvod. Zbog svega ovog je najbolje da se kontakt djeteta sa ocem svede na minimum nakon razvoda.

Ispadoše važnije veze djeteta sa kućom u kojoj živi i stvarima u njoj nego njegove veze sa roditeljima.

Da, a 2 + 2 = 7 Zar niste znali? Prema računici socijalnih radnika.

Svi očevi su upoznati sa ovom bajkom.

Jedina pretpostavka koja je tačna u cijeloj ovoj priči je ona da dijete treba dom. Da bismo mogli dalje izvoditi zaključke prvo i osnovno trebali bismo definisati dom. Dom je mjesto gdje osoba ili porodica živi. Dom je obično mjesto gdje ljudi spavaju, čuvaju svoju imovinu i imaju mogućnost spremati hranu i uvjete za održavanje lične higijene. Znači mjesto, ništa o stabilnosti.

Sljedeća pretpostavka je najbolji interes djeteta koji u Centru često spominju kao da je sveti gral čije moći su samo njima poznate. Međutim, najbolji interes djeteta i dan danas ostaje nedefinisan.

Stabilnost je suprotno od neurotičnosti. Stabilna osoba je neko ko je miran, pribran i ne oscilira puno između emocija.

O tome da žene nikad ne traže razvod ne vrijedi ni komentarisati. Što su više prava žene imale i što su više zarađivale tome se proporcinalno povisio postotak razvoda. Slučajnost?

No, nije baš tako. Kad upitate psihologe (bez navodnih znakova) reći će vam da: dijete ima potrebu za sigurnim vezama sa ljudima koji se neposredno brinu o njemu, a bez ovih neće doći do normalnog razvoja društvenih i emocionalnih sposobnosti i navika. Vezanost je emotivna veza koju osoba formira između sebe i druge osobe, veza koja ih povezuje u prostoru i koja je iznad vremena. Teorija o vezanosti je postala dominantna danas kad je u pitanju istraživanje beba i djece, njihovog ponašanja, mentalnog zdravlja. To što hranite bebu, brinete se o njoj kad je bolesna ne znači da će se ona za vas emocionalno vezati. Bebe postanu privržene odraslima koji su osjetljivi na njihove potrebe i brinu se o njima u dužem periodu. Način na koji se djeca vežu za roditelje prije šeste godine života će biti odlučan i uticati na sve njihove veze (uključujući partnere i prijatelje) do kraja života.

Ono što se da zaključiti iz ovoga da:
- dom je mjesto gdje neko živi ( da je presudan za stabilnost niko se nikada ne bi selio!)
- veze sa roditeljima su presudne za zdrav emotivni razvoj
- u najboljem interesu djeteta je da ima zdrav emotivni razvoj
- zdrav emotivni razvoj znači stabilnost
- veza sa roditeljima znači stabilnost
- dom ne znači stabilnost

Da bi prerastao iz mita i bajke u činjenicu potkrijepljenu naučnim dokazima, zaključak Centra sa početka bi se trebao preformulisati u: Dijete treba da živi sa oba roditelja, ili da ima neposredan kontakt sa oba roditelja, jer dom svakog od roditelja je i dom tog djeteta. Zakon kaže da se mora odrediti gdje će dijete živjeti nakon razvoda a to je podjednako uz oba roditelja jer je to u najboljem interesu djeteta. Djetetu treba stabilnost a to će imati jedino ako nesmetano može da razvija svoje emotivne veze sa oba roditelja. Nakon razvoda potrebno je naglasiti da je dom prebivalište oba roditelja jer tako će dijete onda to prihvatiti kao činjenicu i osjećati se kao kod svoje kuće i kad je s mamom a i kad je s tatom. Da bi razvilo zdrave emotivne veze sa oba roditelja (što će kasnije uvjetovati zdrav razvoj emotivnih i društvenih sposobnosti) dijete mora biti u neposrednom i konstantnom kontaktu sa oba roditelja.