Nedavno su Ujedinjene nacije definisale porodicu kao „najmanju demokratiju u srcu društva“. Nažalost porodica je daleko od demokratske institucije u kojoj svi njeni članovi ravnopravno sudjeluju i međusobno poštuju prava jedni drugih.

O pravima žena se puno priča i na tome se puno radi. O pravima očeva se tek počelo polemisati sedamdesetih i danas polako shvatamo njihov položaj i ugrožena prava, pogotovo nakon razvoda. Pokret za prava očeva se počinje osjećati u skoro svakom kutku svijeta. A dječija prava?

Mada je UN Konvenciju o pravima djeteta na papiru potpisalo više država nego bilo koju drugu konvenciju (samo Somalija i SAD nisu potpisale deklaraciju), djeca su i dalje u potpuno nezavidnoj situaciji.

Prava djece se razmatraju još od devetnaestog vijeka kada se prvi put postavlja pitanje njihove autonomije, ali i danas je problem naći ravnotežu između prava djece, prava roditelja i obaveza odraslih prema njima. Nažalost, i danas mnogi smatraju da zato što je djeci potrebna zaštita i pomoć odraslih to automatski znači da nemaju prava da odlučuju čak ni o stvarima koja se tiču njih lično.

Osim toga što nemaju prava u javnom domenu kao npr. donositi odluke o školovanju ili glasati, djeci je takođe uskraćeno pravo odlučivanja u krugu porodice: ne mogu izabrati šta će jesti za večeru, ne mogu odlučiti kad je vrijeme za spavanje a u ekstremnim slučajevima niko ih ne pita s kojim roditeljem žele da žive nakon razvoda i da li njima odgovara da oca viđaju dvaput mjesečno. S druge strane ne možemo zaboraviti da i odrasli prave greške.

„Osvrt na istoriju otkriva prepun katalog grešaka odraslih i ljudske nesavršenosti. Ratovi, neravnopravnost, spaljivanje vještica, nuklearno oružje, aparthejd i ekološko zagađenje su sve plodovi racionalnog odlučivanja odraslih.“

Nije fer oduzeti nekome pravo odlučivanja samo na osnovu njegove dobi, pogotovo uzimajući u obzir činjenicu da, iako su po zakonu oboje djeca, razlike su ogromne između djece od pet i trinaest godina.

Porodica je primarna zajednica u kojoj se dijete razvija i osposobljava za život ali porodica je s druge strane prepreka ostvarivanju prava njenih članova, pogotovo djece. Njena privatnost se i danas poštuje kao na primjer na tajnim porodičnim sudovima. Po nepisanom pravilu, ono što se dešava iza zatvorenih porodičnih vrata tu i ostaje. Da bi porodica bila zaista demokratska onda bi trebala biti zasnovana na demokrtaskim pricipima a među njima ravnopravnost je jedan od osnovnih.“Međutim, implementacija principa ravnopravnosti u okviru porodice je nemoguća ako se u potpunosti ne primijeni ovaj princip u dobnoj i spolnoj dimenziji u skladu sa međunarodnim konvencijama“

Postavlja se pitanje ravnoteže između prava roditelja i prava djece i da li su ona u konfliktu. Prava djeteta ovdje nisu sporna niti ona komplikuju stvari. Ono što je sporno je da ako se djeci ne dozvoli da budu nosioci ljudskih prava onda im uskraćujemo legalnu pomoć, pravo na socijalnu zaštitu i pomoć i zaštitu od zlostavljanja. Ako je kućni prag granica preko koje ljudska prava ne prelaze onda djeca ostaju nezaštićena od zlostavljanja, fizičkog i psihičkog, u okviru porodice. U mnogim zapadnim zemljama priznavanje prava djece je uvjetovalo niz promjena. Država je postala aktivan i veoma prisutan učesnik u procesu odgoja djece i njihove zaštite i ona je tu da zašiti djecu kad roditelji to nisu u stanju. Porodična vrata su odškrinuta i problemi koji su se dosada krili polako izlaze na vidjelo.

Kroz istoriju djeca su tretirana kao vlasništvo oca, dok je borba žena za ravnopravnost spolova vlasništvo djece uspjela samo prebaciti na majku, i danas se na prava djece gleda skoro neodvojeno od prava žena. Majka, poput neprikosnovene kraljice vlada u svakom smislu djecom dok od muža očekuje slijepo poštovanje i potpunu podršku.

Skoro svako će se složiti da su djeca osobe a ne kućni ljubimci ili dio kućnog namještaja. Ali koliko ih stvarno tretiramo kao osobe sa osjećanjima, razumom i kao nosioce ljudskih prava? Koliko prostora imaju da izraze kako se osjećaju i šta misle? Prema komentarima Komiteta za dječija prava veoma malo. U BIH implementacija niti jednog dječijeg prava iz Konvencije nije za pohvalu, od poštovanja njihove privatnosti i autonomije do uzimanja u obzir njihovog mišljenja. Jedna od najvećih prepreka ostvarivanju dječijih prava u BiH je što se na dijete gleda kao na vlasništvo majke. Kako smo se našli u situaciji da ne možemo da vidimo djecu odvojeno od majke? To što majka nosi dijete devet mjeseci ne opravdava ovakav stav jer nakon rođenja dijete je osoba za sebe i svakim danom sve više samostalno.

Aristotel je tvrdio da je dijete vlasništvo svoga oca i da otac može da uradi sa svojim djetetom šta hoće . Da li nam treba stotine godina da shvatimo da ni majka ne posjeduje dijete?

Pise: Morgiana Brading
Izvor: http://morgiana.blogger.ba