otac.ba: Afera Novović

"Ja sam živ, ja hodam, ja znam šta tražim, ne pristajem da me nema "

Nebojša iz Crne Gore

U januaru 2005.g., suprugu , i naše dvoje djece odveo sam u navodnu posjetu njenoj majci u Herceg Novi. Kada sam prvi put otišao da ih vidim dočekao me je landrover sa policijom. Od oružja sam u tom trenutku imao čololade i grožđe. Tokom razvoda braka, od državnih organa, preživio sam razna šikaniranja.

Nekoliko mojih susreta sa djecom nadgledala je policija, na osnovu lažnih prijava moje supruge, i tek nakon, mjesecima duge, prepiske sa MUP-om dobio sam papir na kojem piše da za njihovim angažovanjem nije bilo nikakve potrebe. U jednom od rješenja CSR HN razlog da djeca ne mogu doći u Berane bio je - “ težina i nesigurnosti putovanja“. Uzalud sam Sudu dostavio potvrdu Direkcije za puteve o bezbijednosti puta. Sudinica u Osnovnom sudu u Beranama me ucjenjivala -citiram: ’’ Odustani od zahtjeva za starateljstvo i pusti da se ovo završi pa ćeš djecu vidjeti za neki vikend i moći ćeš sa njima da prošetaš.’’

Tekuća godina ima pedesetjedan petak što znači 51x3 sata=153 sata. Ako znamo da godina ima 8760 sati, odnos 8760 sati prema 153 sata, ili 98% : 2%
Gospodo i Hiitler bi se ovog odnosa u ravnopravnosti zastidio. Napominjem da ni ovih 3 sata, odnosno 153 sata godišnje moja djeca ne mogu biti samo samnom već to mora biti u prostorijama centra i uz prisustvo "bivše", kao i to da za njih ne postoji brat i niko od ostale rodbine po ocu.
Nije važno ni to što živimo na 300 kilometara udaljenosti i što po ovoj 'odluci' ja treba skoro da obidjem planetu zemlju da bih bio po 3 sata sa radnicima centra, 'bivšom' , a ako se oni smiluju i sa djecom.

O tome kako bivša supruga ne sprječava moje viđanje sa djecom dovoljno govori to što je sakrila djecu kada sam po odluci Suda došao po njih u Herceg Novi. Dočekala me je metalna ograda i pušteni psi.

Nijesam i neću odustati od zahtjeva da se ja staram o djeci zbog toga što smatram sebe roditeljem koji bi se bolje starao o njima. Porodični zakon Crne Gore ni na jednom mjestu ne pominje majku i oca, već isključivo roditelje. Po zakonu, kada majka zadrži djecu van stalnog mjesta boravka, bez saglasnosti oca to je OTMICA DJECE. Onemogućavanje djeteta da kontaktira sa jednim od roditelja, po definiciji, predstavlja EMOCIONALNO ZLOSTAVLJANJE. Sudska praksa kaže: „Roditelj koji sprečava drugog roditelja da sa djecom održava lične odnose nije podoban da mu se djeca ostave na čuvanje i vaspitavanje“.

Tokom ovih dvije i po godine, obio sam nebrojene pragove institucija u Crnoj Gori tražeći i moleći za elementarnu ravnopravnost i pokušavajući da ostvarim svoje pravo da, do donošenja pravosnažne presude, jednako sa svojom suprugom brinem o djeci i da dokažem da je otac djeci jednako potreban kao i majka. Do sada - uzalud.

Učestvovao sam emisiji RTCG 1 "Otvoreno" 16. jula.2007. tema je bila rodna ravnopravnost, a ja sam pokušao da ukažem na jedan od problema oko poštovanja rodne ravnopravnosti u primjeni porodičnog zakona. Govorio sam o potrebi da očevi budu tretirani kao ravnopravni roditelji i opštim problemima na koje očevi nailaze u centrima za socijalni rad, sudovima i ostalim institucijama koje se bave ovim pitanjima, kao i o tome da nije tačno da samo muškarci mogu biti nasilnici u porodici.

pozdrav
Nebojša Novović
www.otac-cg.com